POSJET TELEVIZIJI ORF

Zahvaljujući mojem dobrom prijatelju Zoranu Dobriću, pružila mi se prilika posjetiti državnu austrijsku televiziju ORF i iz “prve ruke” saznati i zaviriti u najzanimljivije dijelove ove ogromne ustanove. 

Zoran već više od 20 godina radi u ovoj medijskoj kući u kojoj je ispekao zanat istraživačkog novinara, a 2009.godine dobio je nagradu dr. Heinz Fischer Robert Hochner koju dodjeljuje austrijski savez novinara. Žiri je ocijenio da su kritičko razmišljanje, odvažnost, visoka profesionalnost i društvena odgovornost glavne karakteristike njegovog rada. Pretežno se bavi istraživanjem različitih političkih afera koje potresaju državu, a često izvještava i o manjinskim društvenim skupinama i socijalno ugroženima. Trenutno se nalazi u Etiopiji, a ja sam ga uspjela uhvatiti u Beču samo dva dana prije polaska. Prava bi šteta bilo da nisam, jer ono što mi je on pokazao je zaista bilo i više nego zanimljivo.

Backstage

ORF je austrijska nacionalna radiotelevizija, a ujedno i dominantan mediji zbog činjenice da je Austrija zadnja država u Europi koja je dozvolila uvođenje privatnih nacionalnih tv postaja. Počeo je s radom 1955.godine. Stanovnici Austrije plaćaju tv pretplatu što je slučaj i u Hrvatskoj, a ORF 2 je moguće gledati u cijeloj Europi putem satelita. ORF ima i mnoštvo regionalnih podružnica kao npr. u južnom Tirolu u Italiji gdje je postoji i njemačko govorno područje, no gotovo sva produkcija se ipak odvija u ORF ZENTRUM-u u Beču. 

Informativni desk

Razgledavanje smo započeli u informativnom desku gdje sam iz prve ruke vidjela kako se pišu aktualne dnevne vijesti, a potom smo zavirili u studio gdje se snimaju vijesti i središnji dnevnik. Taman smo došli pri kraj snimanja vijesti u podne iza kojih je uslijedila vremenska prognoza.

Kamere

Dnevnik studio

Režija

Potom smo zavirili “iza scene” u režiju gdje se nalazi mnoštvo ekrana i kompjutora za kojima rade ljudi koji koordiniraju što prikazuje na televiziji i paze da ne bi došlo do problema u emitiranju.

Zatim smo otišli do jednog manjeg studija gdje se snimaju različite emisije kao npr. kod nas 8.kat, te do najvećeg studija na ORF-u gdje se snimaju složenije i zahtjevnije forme emisija. U ovom studiju nalazi se ogromno gledalište za publiku i izuzetno velika pozornica koja čak zna ugostiti i cijelu bečku filharmoniju.Uporedbe radi, ovaj studio je otprilike tri do četiri puta već od studija Anton Marti na Prisavlju gdje se snima Ples sa zvijezdama.

Studio

Studio

Nadalje smo posjetili različite prostorije u kojima se montiraju prilozi kao i tonski studio, koji izgleda kao svaki studio na radiju, gdje se snima it ton priloga koji se također kasnije montira u prilog.

Tonski studio

Posjetili smo i redakciju u kojoj se stvaraju emisije za različite nacionalne manjine koje žive u Austriji, redakciju koja se bavi vanjskom politikom, redakciju koju se bavi socijalnim temama i ostale.
Nešto što me se dojmilo je arhiva ORF-a, ogromna prostorija u kojoj ne vidiš kraja redovima metalnih konstrukcija koje u sebi sadrže milijune različitih dokumenata i snimaka

Arhiva

Radionica

Kao posebno, Zoran je istaknuo radionicu. To je nekoliko velikih povezanih hala u sklopu ORF-a u kojima se izrađuje apsolutno sve što se koristi u programu ORF-a kao što npr. kulise, rekviziti, pozornice i ostalo.

Simpatični su mi bili stari ekponati; kamere ili fotoaparati koji su izloženi u hodnicima, a vrlo praktično za zaposlenike su i dodatni sadržaji u sklopu ove zgrade kao što su banka, pošta i nekoliko dućana što čini ORF ZENTRUM pravim “gradom u malom”.

BEČ

Nakon više od četiri godine ponovno sam otputovala u glavni grad Austrije. Svaki put kad posjetim Beč, vratim se s različitim dojmovima. Tako je bilo i ovaj put. 

    Smještaj smo pronašli  u samom centru, na minutu hoda od ulaza u Hofburg, carsku rezidenciju.

Već pri samom ulazu u Beč, oduševio me, za moje pojmove preuranjeni, ali svakako poseban adventski duh kojim odiše cijeli grad. Posvuda svijetleće lampice koje ostavljaju dojam kao da sam u nekoj bajci. Vozeći se kroz gust promet do “ringa” koji okružuje prvu (centralnu) gradsku četvrt prošli smo pokraj gradske vijećnice i štandova tradicionalnog božićnog sajma, Christkindlmarkta. Sve je već na mjestu, kao da nestrpljivo čeka početak adventa. 

                                                                                                                                                                              Nakon što smo se smjestili, krenuli smo u šetnju veselo okićenim i rasvijetljenim ulicama. Preko Kohlmarkta, pa zatim Grabena stižemo do Stephansplatza i  bečke katedrale, meni uvijek iznova posebnom prizoru. Šetnju smo nastavili popularnom Kärtnerstrasse koja vrvi ljudima s različitih strana svijeta te prolazeći možete prepoznati različite jezike koji pobijeđuju domaći njemački. U podnožju “Kertnerice”, svoje mjesto odavno ima i zgrada opere, a preko puta nje smjestio se i Sacher hotel sa svojom popularnom slastičarnom i još popularnijom Sacher tortom.

 

Šetajući centrom Beča, naletila sam i na “svoju” ulicu, Iris Gasse, a u neposrednoj blizini nalazi se i kuća H.C.Andersena u kojoj su zasigurno nastale brojne poznate priče za mališane. 

 

 

 U Starbucksu smo nakratko predahnuli od razgledavanja i uživali u prefinom frapuccinu i besplatnom wireless internetu, a potom smo se odlučili posjetiti Hofburg, kraljevska palača nekad, danas službena rezidencija austrijskog predsjednika.

  

Zanimljiv je povijesni aspekt Hofburga, a razgledavanje muzeja započinje predstavljanjem zbirke posuđa i predmeta za kuću koji su se koristili kako u svakodnevne svrhe, tako i za posebne prigode kao što su banketi, krunide i slično. Na drugom katu nalazi se rezidencija cara Franje Josipa te apartman neprežaljene carice Elizabete od Bavarske, poznatije pod imenom Sissi, koji je izuzetno zanimljiv jer nas u potpunosti uvodi u njen život. Tako tamo možete vidjeti njenu odjeću, obuću, knjige, lijekove, nakit, repliku vlaka u kojem je putovala, slike s putovanja, prostoriju u crnim tonovima posvećenu njenom preminulom sinu kao i detalje njene tragične pogiblje. Sve u svemu, vrlo zanimljivo razgledavanje koje je uspjelo opravdati cijenu ulaznice od 10 eura. Izlazeći iz Hofburga, u trenu nestaje povijest i opet nas okružuje gradska vreva.

Prema preporuci, restroran Fabio bio je naš odabir za večeru. Zvučalo je primamljivo, iako, kako bi ukratko sažeo jedan stariji jingle na jednoj još starijoj radio stanici – the reality was something completely different. Privlačno uređenje izvana i iznutra, podsjeća na scene iz njujorških restorana, ali pozitivni dojmovi tu prestaju. Prilično konfuzni konobari, te uz silnu pretenziju za slow food  ponudu hrane, jela su prilično bazična, možda grubo zvuči, ali skoro kao ponuda iz hladnjaka gotove hrane servirana na pretenciozan način. Cijene ipak bliže onima u New Yorku (cca.60 eura po osobi (!!!))  Iako Beču ni na koji način ne želim umanjiti njegov opći dojam nekadašnje prijestolnice niti njegov današnji sjaj, barem u gastronomskom smislu ipak nije Pariz ili New York i očito je bolji izbor držati se tradicionalnih mjesta.

Prednost velikog grada je svakako podzemna željeznica koja vas u bilo koje doba dana i noći vrlo brzo i jefitno (1,80 eura jedan smjer iliti cca.10-ak kuna) preveze i do najudaljenijih destinacija. Umorni od puta, ali i cjelodnevnog razgledavanja vožnja s U bahn - om, kako to kažu po njemački, učinila nam se kao najidealnije rješenje.

Mnoštvo različitih ljudi i sadržaja čine da Beč diše punim plućima. Iako više nije prijestolnica carstva kao nekad, Beč je pravi velegrad, mnogim Hrvatima uzor kojem često streme. Je li taj uzor dostižan ili ne, ostaje na nama samima i našim djelima.     

TBF

  Nisam osobiti fan splitske grupe TBF (bila sam dosad samo na jednom njihovom nastupu jedno ljeto u Opatiji), ali njihov novi album Pistaccio metallic zainteresirao me je na prvo slušanje pa sam tako odlučila otići na koncert u Dom sportova u subotu, 12.11. i razbiti svoje predrasude o ovom bendu. Iako je u svim medijima pisalo da koncert počinje u 20h, na kraju se ispostavilo da je službeni početak u 21h. To je moja opaska organizatorima i medijima koji krivo prenose informacije, no dobro.

U 21h dvorana je bila dvije trećine napunjena, a na pravi početak koncerta smo pričekali sve do 21.30 h kada je dvorana bila ispunjena do zadnjeg mjesta. Koncert su otvorili pjesmom Tragični junak. 

Potom su uslijedile neke nove i neke ne baš tako nove pjesme. Prvi dio koncerta ocijenila bih kao "mirniji" iako ne znam koliko je ta riječ baš prikladna s obzirom da je riječ o bendu koji svakom svojom pjesmom pobudi zanimanje javnosti iznoseći na sebi svojstven način mišljenje o stanju u društvu, politici, međuljudskim i obiteljskim odnosima, ljubavi kao i o Dalmatincima kao uvelike posebnoj skupini Hrvata. U drugom dijelu koncerta, kada je zasvirao njihov najnoviji hit Veseljko čak je i publika na tribinama ponesena emocijama i pozitivnom atmosferom ustala i pjevala uglas s Mladenom Badovincem i ostalim članovima grupe.

Publika je po godinama bila veoma raznolika, zaista od 7 do 77 i time je još jedna moja pretpostavka o TBF-u kao bendu za mlade "pala u vodu". Prelazeći preko Fantastične, Nostalgične, Smaka svita, Matere, Genija i ostalih brzo je prošlo nešto više od dva sata svirke. S koncerta sam izašla puna pozitivne vibre i dojmova što je dokaz da je TBF održao jedan zaista fatastičan koncert, a mislim da bi se sa mnom složili i svi ostali koji su prisustvovali ovom događaju.  

Ova Pistaccio metallic turneja sa svojim početkom u Rijeci, sredinom u Zagrebu i krajem u Splitu zasigurno je uspjela opravdati očekivanja većine. I tako ja pišem ovaj post, a u pozadini mi svira Alles gut. Ma neka svira...

INTERLIBER

 Svake se godine, u sklopu Zagrebačkog Velesajma te pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, održava međunarodni sajam knjiga i učila Interliber. Ovogodišnje 34. izdanje obilovalo je mnoštvom sadržaja. Predstavilo se više od 250 izlagača u prostoru petog i šestog paviljona, a zanimljiv je i bogati popratni program koji je uključio različite promocije knjiga, okrugle stolove, razgovore s piscima, književne radionice, dječje radionice i ostalo. 

Također je obilježeno nekoliko obljetnica rođenja i smrti niza hrvatskih pjesnika kao npr. 125 godina rođenja Janka Polić Kamov, 120 godina rođenja Tina Ujevića, 40 godina smrti Josipa Pupačića ili 30 godina smrti Miroslava Krleže. Kao sastavni dio Interlibera djeluje još nekoliko manjih sajmova; Info restart, Sajam glazbe, plesa & multimedije, Inova, Zimski show i Educa.

Interliber predstavlja poslovni svijet izdavačkog i edukativnog stvaralaštva s raznolikom ponudom knjiga i učila na jednom mjestu. Bogati program i nova izdanja s najrazličitijih područja pokazuju da nakladništvo u Hrvatskoj pronalazi put do kupca. Profilov kutak i ove je godine bio prepun kupaca što zbog povoljnih cijena, što zbog raznolikih promocija knjiga i mogućnosti upoznavanja i razgovora s književnicima.

Tako je i jedno poslijepopodne Nevena Rendeli, televizijska voditeljica, predstavila svoju knjigu "Vodič jedne plavuše - Putujte s Nevenom Rendeli kroz Hrvatsku". 

Povoljne cijene i različite akcije sigurno su jedan od razloga zašto je ovaj sajam toliko posjećen. Knjige su u pravilu snižene 30 %, ali ima i mnogo onih koje su snižene čak i do 80%.

Da bi bilo za svakoga ponešto, organizatori su se pobrinuli da i najmlađi posjetitelji pronađu sadržaje za sebe. Tako je organizirana izložba slikovnica s preko 3500 naslova, a na pozornici u šestom paviljonu predstavljeni su zagrebački dječji zborovi.

Već dugi niz godina Interliber posjeti preko 100 000 posjetitelja pa sam sigurna da će se i ove godine ponoviti taj trend. Ulaz je slobodan, a vremena imate do nedjelje, 13.11.2011.

BRITANAC

Nedjeljna jutra obično su rezervirana za kave s prijateljima, prepričavanje tjednih događaja i opuštanje. Za sve zanesenjake, umjetnike ili samo obožavatelje prošlih vremena, Britanac je idealno mjesto za popiti kavu i prošetati kroz prošlost. Ako Vas uza sve to posluži i dobro vrijeme i pokoja zraka sunca, sigruna sam da će Vam posjet ovom mjestu biti poseban.

Ovaj najzagrebačkiji trg, kako ga često zovu, nedjeljom ujutro pretvara se u starog ljepotana koji nas svojim vedrim duhom naprosto ostavlja bez daha. Na tisuće različitih izloženih eksponata vraća nas u neka prošla vremena koja bude u nama emocije i sjećanja na neke prošle živote. Šetajući kroz tezge prepune starih slika, fotoaparata, nakita, stolica, satova, tanjura, vazi i sličnoga ne može, a da Vam ne zapne nešto za oko. S vrlo susretljivim prodavačima lako ćete se nagoditi oko cijene, a možda Vas i počaste nekom neobičnom pričicom o pojedinom predmetu.

 Kupili nešto ili ne, sigurna sam da će Vas posjet ovom mjestu ispuniti i razveseliti. Ovaj svojevrsni muzej na otvorenom jedinstven je u našoj državi, a usudila bih se reći i u ovom dijelu Europe. Održao se godinama te postao simbolom grada Zagreba. A i ta nedjeljna kava koju ste isplanirali s prijateljima, dobit će neki novi stari dašak prošlosti u Kavi Tavi, popularnom kafiću na otovorenom. 

Osjećam se dobro!

Nedjelja. Vani je sivo i tmurno. Takvo je nekako i moje raspoloženje. Vrijeme ubijam sjedeći za kompjuterom, a tišinu razbija radio u pozadini. «...It's a new dawn. It's a new day. It's a new life for me.
And I'm feeling good...» Obožavam ovu pjesmu. Stvarno se čovjek nakon što ju odsluša i osjeća good. 

A tko je ta Nina Simone i zašto bi se ona osjećala dobro? Odkud joj ideja za takvu pjesmu? 

Ajmo... Internet. Nina Simone.12 100 000 rezultata. Impresivno. 

A što je s Rosom Parks? Sjećam se da smo o njoj nešto govorili u gimnaziji još. Pa da vidimo. Rosa Parks. 22 700 000 rezultata. Vau!

Afroamerikanci su se kroz povijest uvijek bili potlačena rasa i zato je borba za crnačka prava bitan dio ljudske prošlosti.

Najveći aktivist za crnačka prava bio je Martin Luther King Jr. Dvije hrabre crnkinje, Nina Simone i Rosa Parks, također su pridonijele pokretu oslobođenja crnaca.

Eunice Kathleen Waymon, poznatija pod pseudonimom Nina Simone bila je američka pjevačica, kantautorica, pijanistica, aktivistica za građanska prava i osvajačica nagrade Grammy.

Svrstava se među jazz glazbenike, iako je sama preferirala izraz "crnačka duhovna glazba". Snimila je preko 40 albuma, a njena glazba i glazbena poruka ostavili su snažan i dugotrajan učinak na afroameričku kulturu.

Debitantski koncert održala je već s deset godina . Tijekom izvedbe, njeni roditelji koji su zauzeli mjesta u prvim redovima bili su premješteni u stražnji dio dvorane kako bi oslobodili mjesta za bijelce. Simone je odbila nastaviti sa sviranjem dok im nije dopušteno da se vrate na svoja mjesta. Ovaj događaj uvelike je utjecao na njeno kasnije uključivanje u Američki pokret za građanska prava.

Sa sedamnaest godina pripremala se za intervju za daljnje učenje klavira na Institutu Curtis, ali je odbijena. Vjerovala je da je to stoga što je crnkinja i žena, što je još više pojačalo njenu mržnju prema raširenom rasizmu u to doba prisutnom u američkim institucijama.

Na svojem albumu "Nina Simone in Concert" prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću dominantnom u SAD –u, pjesmom "Mississippi Goddam", što je bio njen odgovor na umorstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u Alabami kada je poginulo četvero crnačke djece. Pjesma je izdana kao singl i bojkotirana u nekim američkim južnjačkim državama.

Od tada nadalje, poruka borbe za građanska prava postala je standard u njenom repertoaru. Pjevala je i govorila na mnogim okupljanjima i prosvjedima. Snimila je i obradu pjesme " Strange fruit" o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu "Images" o nedostatku ponosa afroameričkih žena.

Tri dana nakon ubojstva Martina Luthera Kinga na festivalu Westbury Music Fair posvetila mu je cijeli performans i otpjevala pjesmu "Why The King of Love is Dead".

Zajedno s Weldonom Irvineom, Simone pretvara nedovršeno djelo Lorraine Hansberry "To Be Young, Grifted and Black" u pjesmu borbe za građanska prava. Pjesma je postala i službenom "nacionalnom himnom crne Afrike".

Simone 1970. godine napušta SAD i odbacuje američko državljanstvo navodeći kao razlog rasizam. Neprestan rad i pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je te odlazi na Barbados. Umrla je u svojem domu u mjestu Carry le Rouet u južnoj Francuskoj 21.travnja 2003. Njezin pepeo razasut je u nekoliko afričkih zemalja.

Na dan ljudske dobrote 1974. godine u Washingtonu je više od 10 tisuća ljudi odalo poštovanje Simone za njenu glazbu i angažiranost za dobrobit čovječanstva. 

Rosa Parks je afro - američka aktivistica za ljudska prava i krojačica koju je američki Kongres proglasio "majkom modernog Pokreta za ljudska prava".

Postala je poznata kada je 1.prosinca 1955. godine na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku. "Nisam sjela, i onda odbila ustati, zato što sam bila umorna, nisam bila ništa umornija tog dana nego bilo kojeg od svih prethodnih dana. Jedini umor koji sam osjećala, bio je umor od stalne predaje, stalnog popuštanja, od toga što su me tretirali kao drugorazrednog građana.  Nisam se tog dana na autobus popela s namjerom da budem uhićena nego da odem kući, nakon posla, i uredno sam, kao i svi ostali, kartu platila."

Njeno uhićenje i suđenje zbog građanskog neposluha rezultiralo je bojkotom autobusnog prometa u Montgomeriju, koje je jedno od najvećih i najuspješnijih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti. Uloga Rose Parks u američkoj povijesti priskrbila joj je status ikone u amričkoj kulturi, a njezini postupci dali su legalitet pokretu za ljudska prava širom svijeta.

Pod tzv. zakonom Jima Crowa, crnci i bijelci na američkom Jugu odvajali su se u svakom aspektu života, uključujući i javni prijevoz. U autobusima su postojala točno određena mjesta za crne, odnosno bijele putnike. Međutim, crnoj djeci s Juga nije bio dostupan nikakav oblik školskog autobusnog prijevoza. Parksova se sjeća odlazaka u osnovnu školu, gdje su autobusi prevozili bijelu djecu, a crna djeca su morala pješačiti. "Mogla sam gledati autobus kako prolazi svaki dan. Ali je to za mene bio način života; nismo imali drugog izbora nego prihvatiti to kao nešto uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kada sam spoznala da postoji svijet bijelaca i svijet crnaca."

1943. godine postaje aktivna članica Pokreta za ljudska prava.

Nakon njezinog uhićenja događa joj se mnoštvo neugodnosti. Izgubila je posao, seli se u Virginiju pa zatim u Detroit. Radila je kao krojačica, a 1965. godine afro – američki kongresnik John Conyers ju zapošljava u svojem uredu gdje ostaje sve do umirovljenja.

1992. godine izlazi autobiografija "Moja priča" namijenjena mlađim čitateljima koja opisuje njen život i sve što ju je dovelo do odluke da svoje mjesto ne ustupi bijelom putniku.

Umrla je 2005. godine u Detroitu. Njeno tijelo položeno je na odar u crkvi u Montgomeriju. Komemoracija je održana sutradan, a nakon toga kovčeg je prebačen u Washington autobusom nalik na onaj iz 1955. godine. Jedna od govornica na komemoraciji bila je i Condoleezza Rice, američka državna tajnica.

Nakon svega pročitanog vrte mi se različita pitanja po glavi. Odkuda u ljudskoj prirodi sklonost da osuđujemo različite? Zašto izopćiti nekoga samo zato jer je drugačiji od većine?

Duboko ukorijenjeni rasizam je iza nas i neka tako i ostane. I neka se nikada više ni ne ponovi.

A ja potaknuta pjesmom koju sam čula oblačim tenisice i žurim u sivo zagrebačko popodne. I nema veze što je sivo. I'm feeling good!