Osjećam se dobro!

Nedjelja. Vani je sivo i tmurno. Takvo je nekako i moje raspoloženje. Vrijeme ubijam sjedeći za kompjuterom, a tišinu razbija radio u pozadini. «...It's a new dawn. It's a new day. It's a new life for me.
And I'm feeling good...» Obožavam ovu pjesmu. Stvarno se čovjek nakon što ju odsluša i osjeća good. 

A tko je ta Nina Simone i zašto bi se ona osjećala dobro? Odkud joj ideja za takvu pjesmu? 

Ajmo... Internet. Nina Simone.12 100 000 rezultata. Impresivno. 

A što je s Rosom Parks? Sjećam se da smo o njoj nešto govorili u gimnaziji još. Pa da vidimo. Rosa Parks. 22 700 000 rezultata. Vau!

Afroamerikanci su se kroz povijest uvijek bili potlačena rasa i zato je borba za crnačka prava bitan dio ljudske prošlosti.

Najveći aktivist za crnačka prava bio je Martin Luther King Jr. Dvije hrabre crnkinje, Nina Simone i Rosa Parks, također su pridonijele pokretu oslobođenja crnaca.

Eunice Kathleen Waymon, poznatija pod pseudonimom Nina Simone bila je američka pjevačica, kantautorica, pijanistica, aktivistica za građanska prava i osvajačica nagrade Grammy.

Svrstava se među jazz glazbenike, iako je sama preferirala izraz "crnačka duhovna glazba". Snimila je preko 40 albuma, a njena glazba i glazbena poruka ostavili su snažan i dugotrajan učinak na afroameričku kulturu.

Debitantski koncert održala je već s deset godina . Tijekom izvedbe, njeni roditelji koji su zauzeli mjesta u prvim redovima bili su premješteni u stražnji dio dvorane kako bi oslobodili mjesta za bijelce. Simone je odbila nastaviti sa sviranjem dok im nije dopušteno da se vrate na svoja mjesta. Ovaj događaj uvelike je utjecao na njeno kasnije uključivanje u Američki pokret za građanska prava.

Sa sedamnaest godina pripremala se za intervju za daljnje učenje klavira na Institutu Curtis, ali je odbijena. Vjerovala je da je to stoga što je crnkinja i žena, što je još više pojačalo njenu mržnju prema raširenom rasizmu u to doba prisutnom u američkim institucijama.

Na svojem albumu "Nina Simone in Concert" prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću dominantnom u SAD –u, pjesmom "Mississippi Goddam", što je bio njen odgovor na umorstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u Alabami kada je poginulo četvero crnačke djece. Pjesma je izdana kao singl i bojkotirana u nekim američkim južnjačkim državama.

Od tada nadalje, poruka borbe za građanska prava postala je standard u njenom repertoaru. Pjevala je i govorila na mnogim okupljanjima i prosvjedima. Snimila je i obradu pjesme " Strange fruit" o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu "Images" o nedostatku ponosa afroameričkih žena.

Tri dana nakon ubojstva Martina Luthera Kinga na festivalu Westbury Music Fair posvetila mu je cijeli performans i otpjevala pjesmu "Why The King of Love is Dead".

Zajedno s Weldonom Irvineom, Simone pretvara nedovršeno djelo Lorraine Hansberry "To Be Young, Grifted and Black" u pjesmu borbe za građanska prava. Pjesma je postala i službenom "nacionalnom himnom crne Afrike".

Simone 1970. godine napušta SAD i odbacuje američko državljanstvo navodeći kao razlog rasizam. Neprestan rad i pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je te odlazi na Barbados. Umrla je u svojem domu u mjestu Carry le Rouet u južnoj Francuskoj 21.travnja 2003. Njezin pepeo razasut je u nekoliko afričkih zemalja.

Na dan ljudske dobrote 1974. godine u Washingtonu je više od 10 tisuća ljudi odalo poštovanje Simone za njenu glazbu i angažiranost za dobrobit čovječanstva. 

Rosa Parks je afro - američka aktivistica za ljudska prava i krojačica koju je američki Kongres proglasio "majkom modernog Pokreta za ljudska prava".

Postala je poznata kada je 1.prosinca 1955. godine na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku. "Nisam sjela, i onda odbila ustati, zato što sam bila umorna, nisam bila ništa umornija tog dana nego bilo kojeg od svih prethodnih dana. Jedini umor koji sam osjećala, bio je umor od stalne predaje, stalnog popuštanja, od toga što su me tretirali kao drugorazrednog građana.  Nisam se tog dana na autobus popela s namjerom da budem uhićena nego da odem kući, nakon posla, i uredno sam, kao i svi ostali, kartu platila."

Njeno uhićenje i suđenje zbog građanskog neposluha rezultiralo je bojkotom autobusnog prometa u Montgomeriju, koje je jedno od najvećih i najuspješnijih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti. Uloga Rose Parks u američkoj povijesti priskrbila joj je status ikone u amričkoj kulturi, a njezini postupci dali su legalitet pokretu za ljudska prava širom svijeta.

Pod tzv. zakonom Jima Crowa, crnci i bijelci na američkom Jugu odvajali su se u svakom aspektu života, uključujući i javni prijevoz. U autobusima su postojala točno određena mjesta za crne, odnosno bijele putnike. Međutim, crnoj djeci s Juga nije bio dostupan nikakav oblik školskog autobusnog prijevoza. Parksova se sjeća odlazaka u osnovnu školu, gdje su autobusi prevozili bijelu djecu, a crna djeca su morala pješačiti. "Mogla sam gledati autobus kako prolazi svaki dan. Ali je to za mene bio način života; nismo imali drugog izbora nego prihvatiti to kao nešto uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kada sam spoznala da postoji svijet bijelaca i svijet crnaca."

1943. godine postaje aktivna članica Pokreta za ljudska prava.

Nakon njezinog uhićenja događa joj se mnoštvo neugodnosti. Izgubila je posao, seli se u Virginiju pa zatim u Detroit. Radila je kao krojačica, a 1965. godine afro – američki kongresnik John Conyers ju zapošljava u svojem uredu gdje ostaje sve do umirovljenja.

1992. godine izlazi autobiografija "Moja priča" namijenjena mlađim čitateljima koja opisuje njen život i sve što ju je dovelo do odluke da svoje mjesto ne ustupi bijelom putniku.

Umrla je 2005. godine u Detroitu. Njeno tijelo položeno je na odar u crkvi u Montgomeriju. Komemoracija je održana sutradan, a nakon toga kovčeg je prebačen u Washington autobusom nalik na onaj iz 1955. godine. Jedna od govornica na komemoraciji bila je i Condoleezza Rice, američka državna tajnica.

Nakon svega pročitanog vrte mi se različita pitanja po glavi. Odkuda u ljudskoj prirodi sklonost da osuđujemo različite? Zašto izopćiti nekoga samo zato jer je drugačiji od većine?

Duboko ukorijenjeni rasizam je iza nas i neka tako i ostane. I neka se nikada više ni ne ponovi.

A ja potaknuta pjesmom koju sam čula oblačim tenisice i žurim u sivo zagrebačko popodne. I nema veze što je sivo. I'm feeling good!